Nadležnost za priznanje i Haška konvencija o sporazumu o izboru nadležnog suda
 
Ronald A. Brand  
 
Sud koji primi zahtjev za priznanje i ovrhu strane odluke mora najprije riješiti pitanje nadležnosti. U većini država to nije problematično, no u Sjedinjenim Državama ustavna
klauzula o ispravnom postupku ograničava nadležnost za strane tuženike na osobe koje
imaju neku vezu s državom foruma. U ovome radu razmatra se pitanje nadležnosti ratione personae pri sudovima u SAD-u u stadiju podnošenja zahtjeva za priznanje strane
odluke. Zanimljivi slučajevi koji se odnose na priznanje stranih odluka i pravorijeka prema Newyorškoj konvenciji ne pružaju jasno stajalište o tome (1) je li potrebna nadležnost ratione personae ili nadležnost quasi in rem putem prisutnosti dužnikove imovine i (2) ako se oslanja na nadležnost quasi in rem, kakav je navod ili dokaz o prisutnosti imovine dužnika unutar područja nadležnosti potreban. Analiza ovdje prestaje sa zaključkom da pravičnost postupka za potrebe priznanja odluka može biti zadovoljena na temelju koncepata pristanka koji su osnova za djelovanje Newyorške konvencije i Haaške konvencije o sporazumu o izboru nadležnog suda iz 2005. godine. Takav ishod smjestio bi Sjedinjene Države na položaj usklađen s pozicijom njezinih budućih partnera pod okriljem Haaške konvencije o nadležnosti u postupcima priznanja.
Ključne riječi
nadležnost; nadležnost za priznanje; priznanje stranih odluka; strane odluke; Haška konvencija o sporazumu o izboru nadležnog suda
 
Puni tekst članka dostupan na
 
 

Copyright (C) 2017 - Pravni Fakultet u Zagrebu, Sva prava pridržana