Nepreciznosti kodifikacije pravila o međunarodnim ugovorima
Budislav Vukas

 


S obzirom na to da su međunarodni ugovori jedan od izvora privatnog kao i javnog međunarodnog prava, kodifikacija i progresivni razvoj prava o međunarodnim ugovorima sadržani u Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih ugovora (zaključenoj 1969. godine) značajni su i za međunarodno privatno pravo. Međutim, priroda nekih problema i raznovrsnost stavova država članica Ujedinjenih naroda rezultirali su nekim odredbama Konvencije koje nisu dovoljno jasne (precizne). U ovom kratkom tekstu autor se osvrće na neke od tih odredaba/rješenja Bečke konvencije.
Konvencija je ograničena na pravila o međunarodnim sporazumima „koji su u pismenom obliku sklopljeni između država (čl. 2., st. 1/a/). Ovo ograničenje nameće dva pitanja: a) da li ima i drugih subjekata međunarodnog prava koji su ovlašteni sklapati sporazume na koje se primjenjuje međunarodno pravo; b) kakav je status međunarodnih sporazuma koji nisu sklopljeni u pisanom obliku? Drugi međunarodni sporazumi i međunarodna praksa ne daju jasne odgovore na ta pitanja.
Kao i kod nekih drugih kodifikacijskih ugovora zaključenih u Ujedinjenim narodima, preambula Bečke konvencije iz 1969. (st. 8) sadrži logičnu, ali ne vrlo korisnu izjavu „da će pravila međunarodnog običajnog prava i nadalje uređivati pitanja koja nisu rješena odredbama Konvencije“.
S obzirom na formuliranje rezervi -uz dvije logične i jasne odredbe- Konvencija sadrži jedan nedovoljno jasan standard, čija primjena je već izazvala probleme s obzirom na njegovo tumačenje, naročito u pogledu Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (nadležnost Međunarodnog suda). Naime, na temelju čl. 19. (c) Bečke konvencije, rezerva nije prihvatljiva „ako je...inkompatibilna s predmetom i svrhom ugovora.
Načela i tekstovi čl. 53. i 64. su korektni, ali njihova je primjena uvijek vrlo teška. Naime, u skladu s čl. 53. „Ništav je svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi općega međunarodnoga prava“. U čl. 64. kaže se da će svaki ugovor koji je suprotan novonastaloj normi općega imperativnog prava „postati ništav i prestati vrijediti“.
Razumljivo je da stranka u sporu o odnosu ugovora i kogentne norme međunarodnog prava bude ovlaštena spor podvrgnuti „na rješavanje Međunarodnom sudu osim ako stranke suglasno odluče spor podvrgnuti arbitraži“ (čl. 66/a/). Manje je prihvatljiva radikalna solucija da svi drugi sporovi o ugovoru mogu jednostrano biti podvrgnuti samo postupku mirenja (čl. 66/b/ i Prilog Konvenciji).
Ključne riječi
međunarodni ugovori; rezerve; običajno pravo; kogentno pravo; rješavanje sporova
 
Puni tekst dostupan na
 

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=137082

 

 
 

Copyright (C) 2017 - Pravni Fakultet u Zagrebu, Sva prava pridržana