Povijesni, kulturni i urbanistički značaj zgrade Sveučilišta

Iznenađujuće je da se o jednoj urbanistički i arhitektonski vrlo markantnoj zgradi u našem gradu, zgradi na najreprezentativnijem trgu u urbanom okružju 19. stoljeća, danas ne zna mnogo. Zgrada Sveučilišta u našoj je sredini vrlo zanimljiva, ponajprije vremenom svoga, za Zagreb vrlo ranog, nastanka (1856.-1859.) te zbog svoga položaja. Za vrijeme izgradnje nalazila se na krajnjem rubu grada, a zbog svoje mikrolokacije i orijentacije prema jugu apsolutno je diktirala svu buduću izgradnju, u prvom redu urbanističku regulaciju. Zgrada je usko povezana sa širokim urbanističkim zahvatom nad cijelim novim Donjim gradom.

Čudna je sudbina ove zgrade, barem do useljenja Sveučilišta 1882. godine. Zgradi je originalno namijenjen sadržaj opće bolnice. Već se 1855. zbog pojave kolere željelo u blizini samostana milosrdnica (u današnjoj Frankopanskoj ulici) unajmiti ili kupiti kuću za bolesnike. Potom se predlagalo da se nadogradi drugi kat samostana milosrdnica za 100 bolesnika. No neposredno nakon toga predlaže se gradnju nove zgrade za 200 bolesnika i školom za primalje. Bečko ministarstvo unutarnjih poslova prihvaća ideju i predaje projekt svom inženjeru Ludwigu Zettlu. Nova je zgrada projektirana gotovo kao južno krilo samostana i tvori s njim cjelinu. Urbano reprezentativno pročelje okrenuo je ladanjskom ambijentu: sjenokošama i oranicama. No njezino monumentalno pročelje pretpostavlja široku vizuru trga; upravo ga anticipira.

U zgradu građenu za bolnicu, bolnica nikada nije uselila. 1863. tu je privremeno smještena realka, 1864. u njoj se održava prvi zagrebački "velesajam" - Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba. U to vrijeme i kasnije naveliko se raspravlja o namjeni zgrade; u međuvremenu, 1866. privremeno se u nju smjestila vojna bolnica, a godine 1868. sestre milosrdnice žele je unajmiti za svoju bolnicu. Godine 1869. u nju je smještena tvornica duhana koja je dobila pravo koristiti zgradu deset godina.

Za vrijeme rada tvornice duhana, započelo se s uređivanjem planiranog trga ispred same zgrade. Godine 1870. odlučilo se da se tu s Novog trga (današnjeg Trga N. Š. Zrinskoga) premjesti stočno sajmište. Godine 1874. na samom južnom rubu trga uređeno je klizalište, poprište intenzivne društvenosti i svečanosti. Već 1875. traži se premještenje plinare (između istočne strane Mažuranićeva trga i Gundulićeve ulice) zbog perspektive razvoja tog dijela grada. Napokon, na trgu se 1878. izgrađuje otmjena palača Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva graditelja Franje Kleina.

Godine 1879. istječe ugovor o najmu za tvornicu duhana, a 1882. zgrada se odlukom vlade konačno dodjeljuje Sveučilištu te se narednih nekoliko mjeseci obnavlja. Sveučilište započinje s predavanjima 6. studenog 1882. godine.

Novi sadržaj potiče nove urbanističke ideje. Na poticaj Akademičkog senata Sveučilišta da se s trga ukloni stočno sajmište i uredi trg, gradski inženjer Milan Lenuci izrađuje četiri varijante trga s perivojem. Tom prigodom Gradsko poglavarstvo daje na znanje da će oko čitava središta Donjeg grada urediti monumentalni okvir perivoja. To je prva najava tzv. Zelene potkove, reprezentativnih trgova s perivojima, s kulturnim zdanjima u sredini i uglednim arhitektonskim frontama s alejama sa strane.

Sam trg se nastavlja razvijati te na njegovoj južnoj strani 1884. niče dom gimnastičkog društva Hrvatski sokol i pjevačkog društva Kolo. U godini 1885. počinju žestoke rasprave o lokaciji kazališta na ovom trgu. Dakako, postojanje Sveučilišta postaje argumentom onima koji se zalažu za kazalište na još uvijek stočnom trgu. Kazalište je 1895. ipak izgrađeno, a između njega i sveučilišta nalazio se veliki prometni prostor do 1911. kada je Ignjat Fischer, postavom Meštrovićeva "Zdenca života", pokušao snažnim simboličnim punktom spojiti dvije važne, kulturno ekskluzivne institucije.

Zgrada Sveučilišta, u kojoj su danas njegov Rektorat i Pravni fakultet, zacijelo je i arhitektonski i urbanistički spomenik kakav Zagreb iz tog vremena nema i zaslužuje najveću pažnju i njegu kao dio zagrebačke i hrvatske povijesti.