Dr. sc. Zvonimir Šeparović

PRAVO NA ŽIVOT:

mjesto prava na život u klasifikaciji prava i sloboda čovjeka prema posljedicama njihova kršenja

Pravo na život temeljno je pravo čovjeka.U hijerarhiji ljudskih prava iznad je i ispred svih drugih prava. Pravo na život je apsolutno. Pravo na život predstavlja onaj dio građanskih i političkih prava i sloboda koji se ne smije ni pod kojim okolnostima ukinuti ili ograničiti. To su imperativne norme općeg međunarodnog prava (ius cogens). Ograničenja su u nekim iznimnim slučajevima ipak moguća; predviđaju ih i međunarodni dokumenti i nacionalna prava "u svrhu osiguravanja i dužnog priznavanja i poštovanja prava i sloboda drugih i zadovoljenja pravednih zahtjeva moralnosti, javnog poretka i općeg blagostanja u demokratskom društvu", kako je rečeno u Deklaraciji o pravima čovjeka iz 1948. godine. Izuzeci su od pravila apsolutne zaštite prava na život mogući samo zakonom kao ultima ratio societatis. Biolozi, filozofi, teolozi, pravnici i drugi znanstvenici rade na novoj slici čovjeka i njegovih prava. Bioetika promišlja život čovjeka u svjetlu moralnih vrijednosti i načela. Istražuju se pitanja početka i kraja života, prava na život nerođenog djeteta, prava umirućeg. Zagovara se kultura života, eutanazija i pobačaj, osporava se doktrina etičkog relativizma u odnosu na pravo na život. Zagovara se načelo nepovredivosti prava na život, pravo autonomije. U pitanjima života ništa nije nevažno. Uklanjanju stanja neizvjesnosti pomaže i pravo koje se razvija u relativno autonomnu disciplinu - bioetičko pravo. Dotiče se i pitanje smrtne kazne, lišenja života u ratu, nužnoj obrani, krajnjoj nuždi, zaštiti javnog poretka i drugo. Zalaže se za načelo svetosti života i načelo in dubio pro vitae.