Mr. sc. Ivica Kinder
KAZNENA JURISDIKCIJA NAD STRANIM VOJNIM SNAGAMA U MIRU
Praksa mirnodopskog boravka vojnih snaga na stranom državnom području redovito pokazuje postojanje određenih političkih, gospodarskih, vojnih i pravnih problema koji poglavito proistječu iz kolizije između teritorijalnog vrhovništva države primateljice i potrebe stranih vojnih vlasti za održavanjem stege među svojim pripadnicima. Tako u svezi s kaznenom jurisdikcijom kao bitnim atributom teritorijalne vlasti države šiljateljice redovito ističu kako pripadnici njihovih vojnih snaga predstavljaju dio nacionalnog obrambenog sustava te da na stranom državnom području borave isključivo radi obnašanja službenih dužnosti. U skladu s tim države šiljateljice tumače da bi bilo neprihvatljivo podvrgnuti pripadnike njihovih vojnih snaga kaznenoj jurisdikciji države primateljice, jer da im je bez isključive jurisdikcije nad njima nemoguće održavati vojnu stegu.
Autor pristupa raščlambi mišljenja pravnih pisaca te sadržaja brojnih međunarodnih ugovora o pravnom položaju stranih vojnih snaga, kao i prakse država u sklapanju i primjeni tih ugovora. Također izlaže značajnije sudske odluke i pravna mišljenja sudova. Tu problematiku promatra u svezi s utjecajem tehničkog napretka vojne sile na pokretljivost snaga te u svezi s institucionalnim promjenama u međunarodnim vojnim odnosima. Tako utvrđuje daje, počevši sa Sporazumom između članica NATO-a o pravnom položaju njihovih snaga iz 1951. godine, praksa postupno prihvaćala koncept ograničenog teritorijalnog suvereniteta, koji polazi od shvaćanja da je pripadnik vojnih snaga službeni predstavnik svoje države i da sud jedne države nema jurisdikciju u predmetima koji uključuju drugu državu. Taj koncept znači imunitet pripadnika stranih vojnih snaga od jurisdikcije države primateljice samo za kaznena djela počinjena u obnašanju službene dužnosti, jer se pripadnik stranih vojnih snaga jedino tada može smatrati službenim predstavnikom svoje države. Međutim, autor nalazi kako primjena tog načela postavlja mnoga praktična pitanja, a svakako je najvažnije tko utvrđuje je li kazneno djelo počinjeno u obnašanju službene dužnosti, jer država koja to utvrđuje svakako pritom primjenjuje vlastite kriterije.
Autor zaključuje kako do danas općenito nije postignut širi međunarodni konsenzus o načinu mirenja konkurirajućih zahtjeva za jurisdikcijom nad stranim vojnim snagama. Smatra, međutim, kako s tim u svezi ipak postoje neka pravila međunarodnog običajnog prava.
