1. UVOD

Reforma i odgovarajuće zakonske promjene u području visokog obrazovanja u posljednje tri godine naveliko su izmijenile situaciju na hrvatskim sveučilištima. Te su se promjene očitovale u nastojanjima sveučilišta da ispune zakonsku obvezu da se organiziraju na način koji omogućava optimalan rad: prilagodbu Bolonjskom procesu s jedne, i načelu autonomije sveučilišta s druge strane. Uz to, zahtjevi koji se u pogledu efikasnog, multidisciplinarnog i fleksibilnog studija te konkurentnosti u europskom obrazovnom prostoru nameću sveučilištima, traže novu organizaciju. Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN, br. 123/03., 198/03., 105/04. i 174/04.), poštujući činjenicu da u Hrvatskoj djeluju sveučilišta različite veličine i tradicije, različitih disciplina koje poučavaju te različitih uvjeta u kojima djeluju, obvezuje sveučilišta da uvažavajući svoje specifičnosti, svoj unutarnji ustroj (način upravljanja, odnosi unutar akademske zajednice, financiranje i dr.) usklade sa zahtjevima koji se postavljaju pred moderno sveučilište. Zato hrvatska sveučilišta, usklađujući svoj ustroj i rad sa Zakonom, nužno redefiniraju svoje statutarno uređenje, ustroj, tijela i njihove ovlasti, odnos sastavnica i cjeline te druga rješenja koja su se još donedavna činila neupitnima. Navedeno se ponajprije odnosi na redefiniranje postojećih i uvođenje novih sveučilišnih tijela, drukčiju raspodjelu nadležnosti, određenje i razdvajanje upravnih, nadzornih, financijskih, istraživačkih, znanstvenih i akademskih pitanja te distribuciju ovlasti sastavnicama unutar funkcionalno i pravno integriranog sveučilišta.

Posebno, uvažavajući činjenicu da su starija i najveća hrvatska sveučilišta kroz dugi niz godina bila organizirana disfunkcionalno, tako da su sastavnice potpuno neovisno o cjelini akademskog života i poslovanja na razini sveučilišta kreirale nastavnu, znanstvenu i poslovnu politiku, potrebno je snažnije otvoriti procese integracije, kako na razini sveučilišta, tako i na razini sastavnica. Posebno, potrebno je potaknuti različite, posebno interdisciplinarne studijske programe usklađene s europskim standardima te uvođenje sustava upravljanja kvalitetom. Dakako, zahtjevi kvalitete dodatni su poticaj novoj organizaciji sveučilišta i nastojanjima da se riješe nagomilani problemi s kojima se u svom radu susreću sveučilišta i njihove sastavnice. Najočitiji od problema su nedostatak odgovarajućeg prostora za održavanje nastave, nedovoljan broj nastavnog osoblja, preveliki broj studenata u odnosu na broj nastavnika i uvjete studiranja (prostor, oprema), nedostatan studentski standard, neracionalnosti u korištenju ljudskih, financijskih i infrastrukturnih resursa, što je dobrim dijelom rezultat nedovoljnog i neprimjerenog izdvajanja proračunskih sredstava za visoko obrazovanje. Podfinanciranje je posebno velik problem zbog obvezujuće sveučilišne organizacijske promjene, viših standarada studiranje, uvođenja novih programa i dr.

Vrijedno je spomenutu kako cijelu postojeću reformu simbolizira i obilježava nekoliko „novih“ pojmova koje donosi prvenstveno Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, ali i statuti sveučilišta. Riječ je o pojmovima koji bitno obilježavaju sadržaj reforme visokog obrazovanja, premda ni u Zakonu ni u akademskoj praksi nije jasno i nedvojbeno određen njihov sadržaj. Isto tako, ne postoji konsenzus adresata Zakona (primarno akademske zajednice) o mogućem tumačenju pojedinih zakonskih normi utemeljenih na tim pojmovima i implementaciji određenih zakonskih odredbi u opće akte (statuti i podstatutarni akti) sveučilišta. Ovdje se prije svega misli na ključne pojmove vezane za reformu visokog obrazovanja kao što su funkcionalna integracija, pravna integracija, lump-sum, policentrični razvoj te nova artikulacija pojmova kao što su akademska samouprava i autonomija sveučilišta, pa čak i sam pojam sveučilišta.

2. CILJEVI PROJEKTA

Ovim projektom obuhvatile bi se sljedeće ponuđene teme istraživanja:

a) Istraživanje organizacijskih modela sveučilišta i usporedba iskustava iz drugih država s organizacijskim modelima u Hrvatskoj – cilj: iznalaženje optimalnih modela za sveučilišta u Hrvatskoj

S obzirom da su sva sveučilišta u Hrvatskoj prije otprilike godinu i pol dana uskladila svoje statute sa Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, istraživanje bi obuhvatilo komparativnu analizu statuta svih sveučilišta u Hrvatskoj s ciljem da se utvrdi jesu li statuti zaista i u cijelosti sačinjeni sukladno Zakonu. Osim same zakonitosti statuta, razmatrala bi se i njihova funkcionalnost s obzirom na veličinu pojedinog sveučilišta, broj i vrstu studija, stanje na tržištu rada te s obzirom na druge relevantne parametre. Posebno, analizirao bi se organizacijski model pojedinih sveučilišta, odnos, nadležnosti i broj sveučilišnih tijela, odnos sveučilišnih tijela prema tijelima sastavnica, način biranja članova u sveučilišnim tijelima te različite kriterije biranja članova tijela, kao što su npr. zastupljenosti predstavnika znanstvenih te umjetničkog područja u tijelima, zastupljenost određene sastavnice, zastupljenost po zvanjima itd., zatim analizu razdijeljenosti akademske, poslovodne i savjetodavne domene upravljanja među tijelima, raspodjelu i preklapanje nadležnosti sveučilišnih tijela i tijela sastavnica, analizu procesa donošenja i provedbe akata tih tijela, dakle njihovu učinkovitost. Osim toga, istraživanje bi, osim analize statuta i njihove primjene u praksi, obuhvatilo i analizu drugih akata sveučilišta predviđena statutom. Uz to, sačinila bi se detaljna analiza poštivanja zakonskih i statutarnih rokova na sveučilištima za provođenje organizacijskih i drugih promjena, posebno u pogledu organizacijske i funkcionalne sposobnosti sveučilišta da implementira Bolonjski proces.

Iznimno važno pitanje jest upravo ono vezano za poštivanje rokova predviđenih Zakonom i statutima sveučilišta. Naime, propuštanje rokova da se provedu određene promjene na način predviđen Zakonom i statutima sveučilišta destruira i „razvodnjava“ reformu. Poštivanje rokova jedan je od važnih pokazatelja postojanja volje i/ili sposobnosti u akademskoj zajednici da se provede reforma visokog obrazovanja. Ujedno, to je i mjera procjene (svakako je jedini, ali vrlo važan indikator) o stupnju postignute funkcionalne integriranosti sveučilišta sukladno članku 53. st. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.

Globalno pitanje odnosa sveučilišta i njegovih sastavnica, autonomije sveučilišta i uključene/implicirane autonomije sastavnica, kao jedno od važnih pitanja reforme hrvatskih sveučilišta obuhvaća organizacijski, nastavni, istraživački i financijski aspekt.

Analiza modela sveučilišta treba također pružiti odgovor i na to koji modeli i u kojoj mjeri u uvjetima koji postoje u Hrvatskoj jamče funkcionalnu integriranost usmjerenu na provedbu Bolonjskog procesa. Naime, postavlja se pitanje je li čak i visok stupanj organizacijske („pravne“) integriranosti jamac da postoji primjerena funkcionalna integriranost potrebna za provedbu Bolonjskog procesa. S druge strane, postavlja se pitanje je li i u kojoj mjeri moguća funkcionalna integriranost koju ne prati i veći ili manji stupanj organizacijske („pravne“) integriranosti.

S obzirom da organizacijska integriranost nije sama sebi svrha, analizirani modeli sveučilišta (postojeći i mogući) nužno se moraju staviti u korelaciju sa stupnjem prihvaćenosti bolonjskih postulata i kvalitetom studija.

Navedenom istraživanju bitno bi doprinijela i temeljita usporedba s iskustvima drugih država koje su provele integracijske procese ili koje traže najučinkovitije organizacijske oblike, kao npr. Slovenija, Austrija, Češka, Nizozemska, i druge komparabilne zemlje.

b) Istraživanje modela i scenarija za pravno integriranje sveučilišta u okvirima hrvatskog pravnog sustava – cilj: postavljanje hodograma integracije svakog od postojećih sveučilišta

Prva tema omogućila bi nam, dakle, da definiramo sve postojeće prepreke u provedbi Zakona, a u svrhu postizanja ciljeva koji su u njemu sadržani Ovdje prije svega mislimo na primjenu članak 114. Zakona, odnosno na obvezu na „pravno“ integriranje sveučilišta do 31. prosinca 2007.

Daljnji koraci u analizi organizacijskih modela sveučilišta, posebice analizi odnosa sveučilišta i njegovih sastavnica te definiranju prednosti i nedostataka pojedinih postojećih modela, obuhvatit će i detaljniju analizu pretpostavki za funkcionalno i pravno integriranje hrvatskih sveučilišta. Pod time se misli na analizu pojedinih statutarnih rješenja, analizu legislativnog okvira za sve stupnjeve integracije predviđene Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, te analizu stvarnih rezultata procesa integracije sveučilišta od 2003. do danas.

Podsjetimo, jedna od osnovnih karakteristika Zakona je ona o minimalnom zakonskom normiranju rada hrvatskih sveučilišta, uz ostavljanje autonomne slobode sveučilištima da, polazeći od danih specifičnosti, internom regulacijom utvrde svoj ustroj i sustav upravljanja. Pitanje je u kojoj mjeri su sveučilišta uspješno realizirala tu temeljnu zakonsku postavku po kojoj sveučilišta autonomno uređuju unutarnji ustroj i odgovarajuća upravna tijela i mehanizme upravljanja. Uspješnost se ovdje ogleda u tome do koje su mjere sveučilišta, prvenstveno temeljem svojih statuta, dosegnula funkcionalnu integraciju, odnosno do koje mjere se povećala razina povezivanja raznih sveučilišnih dijelova i djelovanja. Ostvarenje funkcionalne integracije omogućene prvenstveno putem učinkovitijeg organizacijskog modela pretpostavka je za pravnu integraciju. Iako se osnovne naznake funkcionalne integracije mogu iščitati iz članka 53. Zakona, kao što su jedinstveno i usklađeno djelovanje sastavnica u pogledu akademskih pitanja, znanstvenih istraživanja, financijskog poslovanja, pravnog prometa, informacijskog i knjižničnog sustava, itd., o tzv. pravnoj integraciji nema ni riječi. Stoga ostaje otvoreno podrazumijeva li pravno integriranje sveučilišta ukinuće pravne osobnosti sastavnica ili ne, koji stupanj „pravne“ autonomije treba ostaviti sastavnicama i u kojim segmentima upravljanja treba zadržati njihovu autonomiju. Pretpostavka je da odgovor na navedena pitanja nije jednoznačan za sva hrvatska sveučilišta. Naime, prilikom utvrđivanja kriterija za pravnu integraciju sveučilišta samo neka od relevantna uporišta su veličina pojedinog sveučilišta, broj sastavnica i učinkovitost postojećih organizacijskih modela. Zakon isto tako ništa ne kaže moraju li se sva sveučilišta „pravno“ integrirati na identičan način, kao ni to koje segmente upravljanja jest nužno pravno integrirati. . U svim tim analizama važnu ulogu imaju iskustva susjednih zemalja. Već smo rekli da je uspješna provedba funkcionalne integracije pretpostavka za pravnu integraciju sveučilišta, ali potrebno je naglasiti, samo jedna od pretpostavki. Na koji način i u kojoj mjeri „pravna“ integracija implicira promjenu pravnog statusa sastavnica ili nešto drugo, treba tek vidjeti, kao i to tko o tome odlučuje. Ovdje svakako treba uzeti u obzir i odluku Ustavnog suda (NN 14/2000 od 4. veljače 2000.) koja tumači pojam autonomije sveučilišta ali i autonomije svakog drugog visokog učilišta unutar sveučilišta, dakle i fakulteta i akademija, ili drugih ustrojbenih jedinica unutar pojedinog sveučilišta. Osim toga, određene promjene pravnog statusa sastavnica sveučilišta povlači za sobom niz pravnih pitanja i potrebnih pravnih usuglašavanja na razini cjelokupnog pravnog sustava u Hrvatskoj, kao primjerice u području radnog, imovinskog, financijskog, upravnog prava, itd. Ovim istraživanjem nastojalo bi se postići precizan pregled svih pravnih posljedica pravne integracije. Na primjer, promjene u sustavu studiranja zahtijevaju promjene propisa o o upravi, o radnim odnosima, dodatno opterećenje nastavnika i drugačiji sustav financiranja zahtijevaju novo kolektivno pregovaranje, način zapošljavanje osoblja, itd.

Posebno, temeljem opisane analize, predložio bi se optimalni model za hrvatska sveučilišta te sačinio hodogram potrebnih promjena koji uključuje potrebne promjene u statutima i drugim općim aktima i pravne radnje koje treba poduzeti da bi se provele eventualne statusne promjene sastavnica i samog sveučilišta.

c) Istraživanje modela proračunskog financiranja na razini sveučilišta (lump-sum) uz osiguranje autonomije i odgovornosti, te razvojnih indikatora kojima se jamči učinkovitost temeljena na ishodima

d) Istraživanje modela za učinkovito korištenje ljudskih resursa, radnih mjesta, napredovanja i ostvarivanja prava iz radnog odnosa

Obje ove teme bit će predmetom istraživanja ovog projekta, a i projekta „Pravni i ekonomski aspekti integriranog sveučilišta“. S obzirom da je jedan od mjerodavnih pokazatelja u kojoj su mjeri pojedina sveučilišta dosegnula stupanj integracije model proračunskog financiranja na razini sveučilišta, ovaj projekt obuhvatit će analizu financijskih pravilnika pojedinih sveučilišta (ako su donesena), odnosno analizu različitih modela financijske integracije sveučilišta ako oni postoje. Pritom se misli i na analizu načina unutarsveučilišnog upravljanja financijskim resursima, načina ostvarivanja i raspodjele prihoda iz izvanproračunskih izvora, analizu metodologije i mehanizama pojedinih sveučilišta uspostavljenih radi pripremanja prijedloga proračuna i sporazuma (pregovaranja) s MZOŠ. Stupanj integracije pojedinog sveučilišta, pa i njegove autonomije, dijelom ovisi i o uspješnoj provedbi tih mehanizama i pregovaranja oko proračuna, naime da li sastavnice sveučilišta i dalje direktno pregovaraju s Vladom oko proračuna, što narušava integritet sveučilišta, ili se to radi na razini sveučilišta. Jer u integriranom sveučilištu nužno je na razini sveučilišta uspostaviti integrirani financijsko-računovodstveni informacijski sustav koji će omogućiti upravljanje financijskim i nefinancijskim resursima sveučilišta. Kroz takav složen sustav odvijali bi se upravljački procesi od upravljanja proračunom, upravljanja imovinom sveučilišta, upravljanje kadrovima uz potrebu jasnog definiranja stupnja autonomije svake sastavnice sveučilišta u tom sustavu.

3. STRATEŠKA VAŽNOST PROJEKTA

Predloženi projekt u skladu je s objavljenim strateškim planom Zaklade (http://nzz.hr/dosc/st_plan.php). Uspostava sustava praćenja integracijskih procesa na svim hrvatskim sveučilištima jedan je od ključnih elemenata u reformi visokog obrazovanja te neposredno doprinosi razvoju i poboljšanju kvalitete visokog obrazovanja te znanstvenog i razvojnog istraživanja te time i transformaciji hrvatskog društva u društvo znanja i gospodarstva temeljenog na znanju.

4. NACRT ISTRAŽIVANJA, METODE I OČEKIVANI REZULTATI

U istraživanju će se koristiti komparativna metoda, pri čemu će predmet analize biti hrvatska i inozemna normativna rješenja, ali i drugi izvori.

Istraživanjem bi se nastojalo postići:

· Komparativna analiza statuta svih sveučilišta u Hrvatskoj,

· Analiza stupnja organizacijske, funkcionalne i pravne integracije pojedinih hrvatskih sveučilišta, iscrpna analiza procesa integracije u hrvatskih zakonodavnim okvirima te usporedba sa sveučilištima u susjednim zemljama kao što su Austrija, Češka, Slovačka, Slovenije, Nizozemska,

· Nalaženje optimalnog organizacijskog modela za pojedino sveučilište uzimajući u obzir, osim statutarnih pretpostavki, specifičnost pojedinog sveučilišta kao što su broj sastavnica, prostorna opremljenost, prostorna udaljenost sastavnica pojedinog sveučilišta, broj studenata, ukupan broj zaposlenika, broj zaposlenika u znanstveno-nastavnim i umjetničko-nastavnim zvanjima, regionalna važnost pojedinog sveučilišta, povijesni razvoj pojedinog sveučilišta,

· Definiranje problema za uspješno odvijanje procesa sveučilišnih integracija,

· Nalaženje mogućih ili mogućeg modela pravne integracije sveučilišta, definiranje pravne autonomije sastavnica s obzirom na ponuđene modele pravno integriranog sveučilišta te precizno definiranje pravnih posljedica sveučilišnih integracijskih procesa,

· Analiza uspostave integriranog financijsko-računovodstvenog informacijskog sustava te precizno definiranje stupnja autonomije svake sastavnice sveučilišta u tom sustavu,

· Uspostava sustava praćenja integracijskih procesa na svim hrvatskim sveučilištima.