Anti-diskriminacijska politika kao suplementarni model zaštite prava nacionalnih manjina  
Antonija Petričušić
Istraživanje Ureda pučkog pravobranitelja iz prosinca 2009. godine o predrasudama stanovništva prema određenim društvenim grupama te o raširenosti diskriminacije potvrdilo je da u hrvatskom društvu postoji socijalna distanca prema nekim etničkim skupinama. Jedna četvrtina ispitanih izjavila je da je iskusila diskriminaciju, a više od polovice pripadnika nacionalnih manjina u ispitivanom uzorku tvrdi da je osobno doživjelo neki oblik diskriminacije. Ispitanici koji su prijavili diskriminatorno ponašanje neke od javnih službi navode svoju etničku pripadnosti i podrijetlo kao čestu osnovu diskriminiranja. Nameće se očito pitanje o tome može li postojeće antidiskriminacijsko zakonodavstvo osnažiti ostvarenje prava pripadnika nacionalnih manjina. Donošenje Zakona o suzbijanju diskriminacije u Hrvatskoj bila je obveza iz pretpristupnih pregovora. Naime, Europska unija nizom svojih politika i inicijativa promiče jednakost i zabranu diskriminacije u područjima poput zapošljavanja, pristupa tržištu rada, korištenja zdravstvenih usluga, obrazovanja, korištenja socijalnih povlastica za ugrožene dijelove stanovništva ili grupa u zemljama članicama. Na taj način, a u nedostatku proklamirane manjinske politike, Unija osnažuje zaštitu prava nacionalnih manjina u državama članicama. Osvrćući se na izvore međunarodnog prava koji propisuju zabranu diskriminacije, kao i na tematski usuglašenu antidiskriminacijsku politiku Europske unije i srodne joj aktivnosti, članak ponajprije ispituje pravnu osnovu zabrane diskriminacije na globalnoj razini i na razini Europske unije te na razini zemalja članica. Budući da je Republika Hrvatska stranka mnogobrojnih međunarodnih instrumenata koji zabranjuju diskriminaciju, članak nadalje ispituje kako je pitanje zabrane diskriminacije zakonski riješeno u Hrvatskoj, koje institucije trenutačno postoje za zaštitu protiv diskriminacije, te posebice koje se obveze odnose na borbu protiv diskriminacije u procesu pristupanja Europskoj uniji. Interpretirajući rezultate istraživanja o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije koje je primijenio Bogardusov indeks socijalne distance u hrvatskom kontekstu, u članku se zagovara prihvaćanje sveobuhvatn(ij)e antidiskriminacijske politike kao potpornja ostvarenju manjinskih prava u Hrvatskoj. Iako u Hrvatskoj postoji široko zajamčen sustav prava nacionalnih manjina, ona u nekim područjima još nisu postigla punu primjenu, posebice u području pristupa tržištu rada ili ostvarenja prava na obrazovanje na manjinskom jeziku. Stoga se u radu tvrdi da bi upravo dosljedna primjena politike zabrane diskriminacije mogla pridonijeti ostvarenju svih propisanih manjinskih prava.  
 
 Ključne riječi: socijalna distanca; suzbijanje diskriminacije; načelo nediskriminacije; prilagodna zakonodavstva; Europska unija; nacionalne manjine; prava manjina
 
Puni tekst dostupan

Copyright (C) 2017 - Pravni Fakultet u Zagrebu, Sva prava pridržana