O uvažavanju promjena koje pod djelovanjem ustavnosudske i sudske prakse nastaju u materijalnom pravu države legis causae
 
Nikola Gavella
 

Kada kolizijska pravila polaznog prava upućuju na materijalno pravo neke države (lex causae), pravilo je da sud odnosno drugo nadležno tijelo vlasti države polaznog prava tada treba postupiti onako kako bi u takvom slučaju postupalo tijelo vlasti države legis causae (pod pretpostavkom da se po polaznom pravu primjenjuje strano pravo po službenoj dužnosti). Primjena tog pravila ne bi trebala zadavati veće poteškoće kada se lex causae mijenjao, ako je do promjene došlo novom zakonskom normom, a tijelo vlasti države legis cause (tijelo njezine sudske ili upravne vlasti) striktno slijedi načelo zakonitosti. Isto tako, primjena ovog pravila ne bi trebala zadavati veće poteškoće niti kada je zakonska odredba koja bi inače bila lex cause, stavljena izvan snage izričitom odlukom ustavnog ili odgovarajućeg suda. U hrvatskom pravnom poretku će Ustavni sud RH će svojom odukom donesenom u postupku ocjene ustavnosti zakona s Ustavom i suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, "ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom, odnosno drugi propis ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom i zakonom", čime će ono što je ukinuo, prestati važiti danom objave odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama", ako Ustavni sud nije za to odredio neki drugi rok (55/1-2 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH). A, ako utvrdi da se nekim propisom vrijeđaju ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, ili se njime pojedinci, skupine ili udruge neosnovano stavljaju u povoljniji ili nepovoljniji položaj – svojom će odlukom taj propis poništiti (55/3 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH). U svim tim slučajevima će nadležnom tijelu vlasti države polaznog prava biti razmjerno jednostavno zaključiti koje bi to materijalnopravne norme primjenjivalo tijelo sudske ili upravne vlasti države legis cause, uzimajući pritom u obzir i promjene do kojih je došlo u zakonu. Isto će mu tako biti razmjerno jednostavno spoznati kada je do tih promjena njih došlo.
Međutim, u slučajevima kada je lex causae izložen djelovanju ustavnosudske ili sudske prakse koja ne mijenja izričito norme materijalnog prava (ne zamjenjuje ih novima, ne ukida ih niti ih poništava), ali izražava neko drukčije, ili čak suprotno, shvaćanje nekih normi od dotadašnjeg – postavit će se pitanje; kako bi u takvom slučaju postupalo tijelo vlasti države legis causae? Riječ je o mogućem neinstitucionalnom utjecaju ustavnosudske i sudske praksa, pa i prakse drugih tijela javne vlasti, na postupanje tijela države legis causae. Postoji li takav neinstitucionalni utjecaj, postavlja se pitanje - treba li ga uzeti u obzir pri prosudbi kako bi u pojedinom slučaju postupalo tijelo vlasti države legis causae, a ako treba – od kojeg trenutka je takav utjecaj mjerodavan? Da bi se došlo do odgovora, potrebno je promatrati djelovanje onih shvaćanja koja Ustavni sud RH izražava kroz svoje odluke, odnosno rješenja, što ih donosi u postupcima za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Dovoljno se pritom usredotočiti na promatranje djelovanja tih shvaćanja Ustavnog suda RH. Budući da u hrvatskom pravnom poretku ne postoji viši pravni autoritet od Ustavnog suda RH, to praksa drugih sudova, a dakako ni prakse tijela upravne vlasti, ne može imati veći utjecaj na hrvatsko materijalno pravo od utjecaja prakse Ustavnog suda RH. Nije teško uočiti da, ma što da je Ustavni sud RH odlučio u postupku za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i ma kakav stav da je pritom zauzeo u pogledu materijalnog prava, ono se time nije neposredno promijenjeno, niti ako ne budu s njime u punoj suglasnosti. Stavovi koje u ovom postupku zauzima Ustavni sud RH, ne utječu neposredno na materijalno pravo, bez obzira što su ti stavovi razvidni iz obrazloženja njegovih odluka, a one javno objavljene u "Narodnim novinama". Međutim, premda ne postoji neposredan utjecaj stavova koje je Ustavni sud RH izrazio u obrazloženjima svojih odluka donesenima u postupcima za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, ipak postoji posredan utjecaj tih stavova.
Zbog uvjerljivosti uporabljene argumentacije, a i zbog autoriteta Ustavnog suda RH, njegovi stavovi koji su došli do izražaja kroz odlučivanje u postupcima za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, djelovat će na odlučivanje u sudskim i upravnim postupcima. Odatle će se postupno formirati sudska praksa tumačenja i primjene normi materijalnog prava, kao što se i inače formira pod djelovanjem Vrhovnog suda RH i ostalih viših sudova. Isto na odgovarajući način vrijedi i za praksu upravnih tijela vlasti. Ako i ukoliko sudska, odnosno upravna praksa bude odudarala od dotadašnjeg tumačenja i primjene normi materijalnog prava, nastat će - posredstvom te sudske ili upravne prakse kao faktičnog izvora prava - promjene materijalnog prava, ili točnije – promjene u njegovom tumačenju i primjeni. Ako zaista nastanu takve primjene hrvatskog materijalnog prava, trebat će ih uzeti u obzir i nadležno tijelo vlasti države polaznog prava, budući da bi ih uzelo u obzir i tijelo vlasti Republike Hrvatske, kao države legis causae.
Pri ocjeni jesu li posredstvom sudske ili upravne prakse nastale promjene materijalnog prava Republike Hrvatske, potrebno je s osobitom pažnjom prosuđivati, je li se formirala takva praksa tumačenja i primjene tih normi materijalnog prava koja je odudara od njihovog dotadašnjeg tumačenja i primjene, kakva je ta praksa, te od kada ona djeluje. To nije ni lak ni jednostavan zadatak, a osobito će teško biti utvrditi od kada su nastale promjene materijalnog prava pod djelovanjem prakse. Ne uspije li tijelo države polaznog prava dovoljno pouzdano utvrditi da se formirala sudska ili upravna praksa o norma materijalnog prava koje su u pitanju, ili ne uspije utvrditi da je pod utjecajem prakse došlo do promjene materijalnog prava, a isto tako i kada ne uspije utvrditi da je ta primjena nastupila u doba koja je mjerodavno za procjenu slučaja – smatramo da nema dovoljno razloga za smatrati da bi tijelo vlasti Republike Hrvatske kao države legis causae, postupalo kao da je došlo do promjene materijalnog prava. Ne bude izvjesno da su neke određene materijalnopravne norme zaista promijenjene pod posrednim djelovanjem sudske odnosno upravne prakse, naime da se pod tim utjecajem zaista promijenilo dotadašnje tumačenje i primjena tih normi, trebalo bi tijelo vlasti Republike Hrvatske te materijalnopravne norme primjenjivati nepromijenjene (neovisno o možda drukčijem stavu koji je o tome bio zauzeo Ustavni sud RH u svojim odlukama odnosno rješenjima, donesenim u postupcima za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom). Slijedom toga bi i nadležno tijelo vlasti države polaznog prava kojeg kolizijska pravila upućuju na primjenu tih materijalnopravnih normi, trebalo u takvim slučajevima te norme primjenjivati nepromijenjene, naime - bez obzira na možda drukčiji stav koji je o tome bio zauzeo Ustavni sud RH u svojim odlukama odnosno rješenjima, donesenim u postupcima za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.
 
Ključne riječi

lex causae; zakonske norme; ustavnosudska praksa; sudska praksa; postupak za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom
 
Puni tekst članka dostupan na
 

Copyright (C) 2017 - Pravni Fakultet u Zagrebu, Sva prava pridržana