Ustrojstvo i djelovanje “hibridnog predsjedništva” – Ocjena djelovanja diobe vlasti unutar hrvatske izvršne vlasti

Branko Smerdel ; Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Trg maršala Tita 14, Zagreb, Hrvatska 

 

Design and Operation of the “Hybrid” Presidency – Evaluation of the Power Sharing in the Croatian Top Executive

Branko Smerdel ; Faculty of Law, University of Zagreb, Zagreb, Croatia

 

 

 


Hrvatski sustav ustrojstva vlasti kakav je uveden ustavnim promjenama iz 2000. godine, a posebno položaj predsjednika republike u tom sustavu, podvrgava se periodično vrlo oštrim kritikama, uglavnom s dvije polazne pozicije. Prvo, sa stajališta ustavnopravne teorije, kao “četvrt-predsjednički sustav”, za razliku od navodno postojećeg “čistog parlamentarizma”, te kao “hibridni model”, za razliku od “čistih” modela. Drugo, s praktičnog stajališta, kao nedjelotvoran sustav, koji ne određuje središte najviše vlasti, te tako pridonosi neželjenim sukobima. U tome bi imala biti razlika naspram “kancelarskog sustava”, koji predsjedniku države dodjeljuje samo reprezentativne funkcije, dok izvršnu vlast koncentrira u rukama predsjednika vlade. Prigovor je i to što je dioba vlasti primijenjena unutar dvaju državnih tijela koja obavljaju funkcije izvršne vlasti (egzekutive). Neposredan izbor predsjednika republike kritizira se kao skup i nepotreban te se predlaže da se izbor povjeri Saboru kao “nositelju najviše vlasti”.
Autor je sudjelovao u razradi modela i branio ga u različitim prilikama te sumira argumente njemu u prilog. Na teoriju o “čistom parlamentarizmu” odgovor je jednostavan: čisti modeli u životu ne postoje, inačice parlamentarizma bezbrojne su, od zemlje do zemlje. Dodatno, teorijsku “čistoću” teško bi bilo dovesti u vezu s djelotvornošću vlasti. Sa stajališta osiguranja održivog razvoja možemo ustvrditi upravo obratno: povijesno uspješni jedino su prikladno uređeni složeni modeli, prilagođeni potrebama konkretnih društava. Svrha kojoj dioba vlasti treba služiti nedvojbeno je uzajamno ograničavanje i nadzor svih nositelja vlasti, a posebno nositelja najviše vlasti, uz osiguravanje potrebne ravnoteže kako bi se očuvala djelotvornost. Na argument o mogućim sukobima odgovor je kako je najopasnije kad je sva vlast u rukama jednoga. Dioba vlasti, upravo obratno, navodi sudionike na razborito odlučivanje i kompromise. Kako je žarište vlasti egzekutiva, to je i locus gdje je treba primijeniti.
Polazi se od konstatacije kako tijekom triju mandata predsjednika republike izabranih u okvirima “hibridnog sustava”, na početku četvrtog mandata s novom predsjednicom, institucija nije institucionalizirana te njezino dalje funkcioniranje u nedopustivoj mjeri zavisi od osobnih preferencija trenutačnog nositelja dužnosti. S obzirom na to, autor razlikuje tri tipa hrvatskog predsjedništva: imperijalno, tranzicijsko i samo-ograničavajuće. Autor u zaključku naglašava obvezu znanstvenika da stalno prate i propitkuju stvarno djelovanje tog ustavno zacrtanog sklopa institucija. Početak predsjedničkog mandata gospođe Grabar-Kitarović prilika je da pokušamo prosuditi perspektive njegova razvoja. Ključ je u okretanju strogom poštivanju Ustava i zakona, bez ustupaka stranačkim i drugim posebnim interesima. Bez toga sustav odijeljenih vlasti ne može služiti svrsi zbog koje je unesen u sve demokratske ustave: ograničavanje i odgovornost nositelja vlasti. Moguće je zaključiti kako sustav diobe vlasti neće moći u potpunosti zaživjeti sve dok se ne poduzme ozbiljan korak s ciljem primjene članka 6. Ustava Republike Hrvatske, koji obvezuje stranke na demokratsko ustrojstvo i djelovanje. Ali moguće je i obratno: da vodeće političke stranke potvrde svoju dominaciju i dokrajče taj iznimno vrijedan ustavni eksperiment.

 

Ključne riječi
Republika Hrvatska; Predsjednik Republike; Ustav; čisti parlamentarni sustav; kriza; hibridno predsjedništvo

 

Puni tekst dostupan na

 

 


Copyright (C) 2017 - Pravni Fakultet u Zagrebu, Sva prava pridržana