Doc. dr. sc. Vedran Šoljan


U radu autor razmatra problem koji nastaje zbog široko prihvaćene prakse korištenja općih uvjeta ugovora u suvremenim trgovačkim transakcijama, što nerijetko dovodi do situacije u kojoj obje strane u svojim očitovanjima prilikom sklapanja ugovora nastoje u ugovor inkorporirati svoje opće uvjete ugovora. Ukoliko su ispunjene sve ostale pretpostavke za njihovu inkorporaciju, razlike u rješenjima općih uvjeta ugovornih strana postavljaju pitanje da li je uopće sklopljen ugovor te, ukoliko je odgovor na navedeno pitanje potvrdan, što čini sadržaj ugovora? U radu se razmatraju tri moguća pristupa rješavanju ovog problema, koji su se pokazali kao dominantna pojedinim pravnim sustavima. Prvi pristup polazi od klasičnog obrasca koji zahtjeva potpun sklad očitovanja volje ugovornih strana što, u slučaju kada ugovorne strane započnu sa ispunjenjem obveza, vodi zaključku o inkorporaciji općih uvjeta ugovora one strane koja je posljednja uputila na svoje opće uvjete ugovora, uz isključenje općih uvjeta druge strane. Drugi pristup polazi od načela da je ponuditelj ona strana koja inicira sklapanje ugovora, što znači da upućivanje ponuđenika na njegove opće uvjete ugovora nema pravni učinak, te se ugovor smatra sklopljenim, osim ako ponuđenik izričito odbije primjenu općih uvjeta na koje upućuje ponuda. Prema trećem pristupu, ako ugovorne strane pristupe ispunjenju obveza ugovor se smatra sklopljenim a njegov sadržaj čine opći uvjeti obje strane, ali samo u dijelu u kojem nisu međusobno kontradiktorni.

Komparativni pregled obuhvaća englesku, francusku i njemačku pravnu praksu, nizozemsko pravo, analizu čl. 207-2 američkog Jedinstvenog trgovačkog zakona, rješenja razvijena u okviru primjene Bečke konvenciju o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe, UNIDROIT Načela međunarodnih trgovačkih ugovora, Načela europskog ugovornog prava, te se razmatraju stavovi zauzete u hrvatskoj pravnoj literaturi.

Ključne riječi: opći uvjeti poslovanja, postojanje ugovora, sadržaj ugovora, hrvatska doktrina