Marko Pavliha, Mitja Grbec
| U radu se raspravlja o novim događanjima na polju odgovornosti i naknade štete zbog onečišćenja uljima. Upozorava se na koristi od pristupanja jadranskih zemalja Protokolu o Dopunskom fondu iz 2003. Međunarodni sustav za naknadu štete uljima, koji je u određenoj mjeri sačinjen s obzirom na pravila o nuklearnoj šteti, prilično je dobro funkcionirao u posljednjim četrdeset godina. Jedan je od najuspješnijih postojećih sustava naknade štete. U radu se naglašava činjenica da samo članstvo ue sva tri stupnja sustava naknade štete (pokrivenog CLC Konvencijom iz 1992., Konvencijom o Fondu iz 1992. i Protokolom o Dopunskom fondu iz 2003.) može osigurati punu financijsku zaštitu žrtvama onečišćenja uljima te da je pristupanje Republike Slovenije i Republike Hrvatske Dopunskom fondu iz 2003. važan korak u ostvarenju toga cilja. Slabost sustava je u tome što međunarodne konvencije koje su trenutno na snazi ne pokrivaju izljevanje ulja koje je brodsko gorivo (uz određene izuzetke u pogledu tankera), kao ni opasne i štetne tvari. Predlaže se da jadranske zemlje preuzmu važnu ulogu u promociji Bunker Konvencije i HNS Konvencije koje još nisu na snazi. Predlaže se da se pitanja građanske odgovornosti rješavaju odvojeno od pitanja kaznene odgovornosti. Izmjene CLC Konvencije se u ovom trenutku ne preporučuju. |
| Ključne riječi: odgovornost i naknada štete za onečišćenje uljima, Protokol o Dopunskom fondu iz 2003, konvencije pomorskog prava, zaštita morskog okoliša |
Puni tekst članka dostupan je na