Okvirna odluka Vijeća [Europske Unije] od 13. VI. 2002. o Europskom uhidbenom nalogu (EUN) i postupcima predaje između država članica (2002/584/PUP)

Akademik Davor Krapac ; Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zrinski trg 11, Zagreb, Hrvatska

Council Framework Decision of 13 June 2002 on the European Arrest Warrant (EAW) and the Surrender Procedures Between Member States (2002/584/JHA)

Davor Krapac ; Croatian Academy of Sciences and Arts, Zrinski trg 11, Zagreb, Croatia

Okvirna odluka Vijeća Europske unije o Europskom uhidbenom nalogu od 13. VI. 2002. (EUN) zamijenila je sve dotadašnje instrumente za izručenje osoba radi kaznenog progona u slučajevima prekograničnog kriminaliteta , zamijenivši ujedno tradicionalni pojam izručenja s “predajom” tražene osobe. Republika Hrvatska regulatorni je sadržaj EUN-a, na temelju promjene čl. 9. Ustava iz 2009. godine, prenijela u svoje pravo odredbama Zakona o pravosudnoj suradnju u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a iz 2010. godine (ZPSKS-EU) koji je stupio na snagu 1. VII. 2013., na dan kada je pristupila EU-u (čl. 133). Autor u članku najprije razmatra najvažnije značajke EUN-a, zatim njihovu refleksiju u ZPSKS-EU-u te članak zaključuje napomenama o najvažnijim značajkama novoga hrvatskog prava o pravosudnoj suradnji sa zemljama članicama EU-a.
Kao najvažnije značajke EUN-a autor ističe četiri bitne novosti: potpunu judicijalizaciju postupka predaje, čime se otklonilo dotadašnje sudjelovanje izvršne vlasti u predaji tražene osobe; uklanjanje iz postupka predaje tradicionalnog ispitivanja obostrane kažnjivosti za 32 kategorije kataloških kažnjivih djela za koje se predaja traži, čime je snažno istaknuto načelo uzajamnog povjerenja država članica EU-a u njihova kaznena pravosuđa; uvođenje mogućnosti predaje vlastitog državljanina stranoj državi te uspostavljanje obveze izvršenja stranog EUN-a za zemlju izvršenja, koja o njemu mora odlučiti u kratkim rokovima i u još kraćim ga rokovima izvršiti. Ti “parametri” mogu stvarati teškoće nacionalnim vlastima u provedbi EUN-a – što pokazuju i prva hrvatska iskustva s primjenom ZPSKS-EU-a – ali u konačnici, prema mišljenju autora, donose poboljšanje pravnog položaja tražene osobe. Ona, kako pokazuje analiza ZPSKS-EU-a, nije više nije predmet puke pogodbe državnih vlasti kao u klasičnom ekstradicijskom pravu. Tražena osoba u postupku predaje može djelatno sudjelovati i braniti se te isticati interes da ne bude predana pravosudnom tijelu strane države koje je izdalo EUN ako za to nisu ispunjeni svi pravni uvjeti. Stoga autor naglašava da je načelo pravičnog postupka, stožerno načelo moderne kaznene procedure, sadržano u normativnoj konstrukciji postupka predaje; je li u konkretnom slučaju bilo poštovano, omogućuje kontrola koju u predmetu provodi viša sudbena vlast.

Ključne riječi
Europska unija; europski uhidbeni nalog; Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a; ekstradicija

Puni tekst dostupan na

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=195785