Između zaštite potrošača i ograničene odgovornosti prijevoznika: razlika pri regresnom potraživanju u e-trgovini

Dr. sc. Wouter Verheyen, docent, Erasmus University Rotterdam, Burgemeester Oudlaan 50, Rotterdam, Nizozemska; predavač na Odisee UC Brussels and Catholic University Leuven; verheyen.wouter@gmail.com

Jedna od prednosti e-trgovine, mogućnost dostave na kućnu adresu, istovremeno je i njezina bolna točka. Prema podacima Europske komisije 30 % potrošača ima iskustvo kašnjenja isporuke, a 8 % nikad nije primilo naručenu robu. Štoviše, poprilična količina robe ošteti se tijekom prijevoza. Prema pravu potrošača EU-a rizik štete, gubitka ili kašnjenja preuzima prodavatelj. U ovome ćemo izlaganju usporediti odgovornost prodavatelja s odgovornošću prijevoznika te, ako postoji razlika pri regresnom potraživanju, kako se ona može smanjiti.
Pravo potrošača EU-a nudi visoku razinu zaštite i nalaže stroge obveze te ne dopušta odstupanje od pravila. Od Direktive o pravima potrošača iz 2011. rizik gubitka ili štete tijekom isporuke preuzima prodavatelj. Prema članku 20. Direktive rizik se prebacuje na potrošača tek nakon što potrošač, ili treća osoba koju odredi potrošač, dođe u fizički posjed robe. Direktiva o prodaji robe široke potrošnje propisuje pravne lijekove dostupne kupcu u slučaju gubitka ili štete nastale tijekom prijevoza. Glavni pravni lijekovi su nadoknada štete ili zamjena oštećenog proizvoda, i to besplatno. Isto tako, u slučaju kašnjenja isporuke Direktiva rizik stavlja na prodavatelja, a kupcu daje pravo raskida ugovora. Stoga, u slučaju gubitka, štete ili kašnjenja tijekom prijevoza prodavatelj će morati refundirati cijenu proizvoda, a možda i još neke druge troškove ili štetu kupcu (što ovisi o nacionalnom pravu).
Iako prodavatelj može pokrenuti regresni spor protiv prijevoznika, moguća je oveća razlika u regresnom potraživanju zbog različitosti režima odgovornosti prodavatelja i odgovornosti prijevoznika. Europsko transportno pravo, koje se u velikoj mjeri ujednačeno primjenjuje u državama članicama, propisuje ograničenu odgovornost prijevoznika za štete u slučaju gubitka ili kašnjenja (na primjer Montrealska konvencija predviđa ograničenje od 19 PPV-a po kilogramu izgubljene ili oštećene robe, a CMR 8.33 PPV-a, a ograničenje za zakašnjenje vezuje uz iznos vozarine). Uz to, u većini transportnih režima šteta se izračunava na apstraktan način na temelju tržišne vrijednosti robe. Posljedično, primjerice šteta za ugled, koja može biti iznimno velika u slučaju sezonskih poklona koji su neisporučeni ili kasne, nije pritom uzeta u obzir. Štoviše, odgovornost prijevoznika nije samo ograničena već je često nepredvidiva: u slučaju prijevoza s više prijevoznika, bilo da je riječ o viševrsnom (multimodalnom) prijevozu ili kojem drugom obliku integriranja prijevoznih operacija, ostaje nejasno koji bi se režim odgovornosti trebao primijeniti, odnosno kolika bi bila odšteta, sve dok se ugovor ne izvrši.
U ovome izlaganju dajemo tri vrste preporuka za smanjenje razlike pri regresnom potraživanju ili za lakše predviđanje te razlike. S praktičnog gledišta najprije se predlažu organizacijske i ugovorne tehnike koje će strankama omogućiti da te razlike smanje. Budući da sektor e-trgovine uključuje velik broj novih i mikro poduzetnika koji najčešće nemaju dovoljno pravnog znanja, dajemo prijedloge kako bi se pravnom intervencijom na razini EU-a mogao spriječiti utjecaj te razlike na opstanak e-trgovine. Dosad EU nije intervenirao u odgovornost prijevoznika. Međutim, budući da sama Unija kaže da je “ostvarenje unutarnjeg tržišta za online usluge jedan od ključnih čimbenika u nastojanju da Europska unija postane jedna od najkonkurentnijih i dinamičnih ekonomija temeljenih na znanju u svijetu”, uklanjanje prepreka u transportnom pravu koje koče razvoj mrežnih usluga trebalo bi biti jedan od prioriteta Europske unije.

Ključne riječi: odgovornost u vezi s dostavom; Direktiva o pravima potrošača; nedostatno uređenje pitanja nadoknade; šteta, gubitak i zakašnjenje