Nakon više od desetljeća važenja Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda akumulirala se dostatna praksa Europskog suda za ljudska prava. Od svih povreda ljudskih prava utvrđenih u odnosu na Hrvatsku, s više od 90 posto udjela zastupljene su povrede članka 6. Europske konvencije koji sadrži splet prava sadržanih u pravu na pravično (pošteno) suđenje. U radu se analizira novija praksa Europskoga suda u kojoj su se proteklih godina dogodili mnogi značajni pomaci, i to posebno po raznim aspektima razvijenim kroz tumačenje prava sadržanih u čl. 6. Konvencije. Nakon općeg pregleda sadržaja pojedinih prava razvijenih kroz tumačenje pravičnog suđenja u praksi Suda, analizira se stupanj do kojeg su oni implementirani u hrvatsko pravo i praksu. Uz pregled hrvatskih slučajeva u kojima je Europski sud za ljudska prava našao povrede prava na pravično suđenje, rad upozorava i na još uvijek otvorena pitanja i teme u kojima bi se pitanje kompatibilnosti sa zahtjevima iz Konvencije moglo pojaviti u budućnosti. Uz dijagnozu individualnih poteškoća, na kraju rada nastoji se dati pregled sistemskih uzroka te prijedlozi općih mjera koje bi se trebale uzeti u obzir u reformskim nastojanjima da se na duži rok zajamči puna zaštita svih aspekata prava na pravično suđenje.

 

Ključne riječi: pravo na pravično (pošteno) suđenje; Europski sud za ljudska prava; Hrvatska

 

Puni tekst članka dostupan na