Petra Perišić: Implications of the Conflicts in Libya and Syria for the “Responsibility to Protect”

Implications of the Conflicts in Libya and Syria for the “Responsibility to Protect” Doctrine

 

Petra Perišić, Ph. D., Assistant Professor, Faculty of Law, University of Rijeka, Hahlić 6, Rijeka; pperisic@pravri.hr; ORCID ID: orcid.org/0000-0002-8529-0152

 

Summary
The article explores the (non)application of the “responsibility to protect” (RtoP) doctrine in crises in Libya and Syria. When violent conflicts between the government and the opposition arose in both countries in 2011, different international bodies reported on mass atrocity crimes committed by the government forces against civilians. As rulers of Libya and Syria showed no intention of halting those atrocities, it was expected that the international community would intervene and act under RtoP, as agreed among the states at the 2005 World Summit. In Libya, the Security Council acted pursuant to the RtoP doctrine and passed the resolution authorizing the use of force aimed at saving civilian lives. In the case of Syria, however, the Security Council was deadlocked by the Russian and Chinese veto and no resolution employing RtoP could have been adopted. The paper thus analyzes these two cases, by paying special emphasis to the reasons behind such a disparate reaction of the Security Council in similar circumstances.

Keywords: responsibility to protect; RtoP; Libya; Syria; Security Council; intervention

Full text: http://hrcak.srce.hr/189807

Pages: 783-814

______________________________________________________________________________________________________

 

Utjecaj sukoba u Libiji i Siriji na doktrinu “odgovornosti pružanja zaštite”

 

Dr. sc. Petra Perišić, docentica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Hahlić 6, Rijeka; pperisic@pravri.hr; ORCID ID: orcid.org/0000-0002-8529-0152

 

Sažetak
Kada je 2011. godine libijski diktator Muammar Gaddafi odgovorio na pobunu protiv svoje vlasti teškim kršenjima ljudskih prava, Vijeće sigurnosti je, pozivajući se na načelo “odgovornosti pružanja zaštite” (RtoP) usvojilo Rezoluciju 1973, kojom je ovlastilo države na upotrebu oružane sile kako bi se zaustavilo stradavanje civila u Libiji. Taj čin Vijeća sigurnosti dao je naslutiti da je načelo RtoP zaživjelo i da će ono poslužiti kao učinkovito sredstvo u borbi za očuvanje ljudskih prava i u budućim slučajevima. No sukob u Siriji koji je uslijedio nedugo nakon toga pokazao je da su takva predviđanja bila preuranjena. Stalne članice Vijeća sigurnosti u slučaju Sirije nisu zauzele jedinstveni stav pa rezolucija kojom bi se ovlastilo države na upotrebu sile s ciljem sprječavanja humanitarne katastrofe nije usvojena.
U članku se analiziraju sukobi u Libiji i Siriji te reakcija međunarodne zajednice na svaki od njih. Osobito se istražuju razlozi različitog postupanja Vijeća sigurnosti u dvama slučajevima koji, iako se razlikuju u nizu značajki, imaju bitnu zajedničku karakteristiku – kršenje ljudskih prava stanovništva od strane središnje vlasti.
Zaključak je članka da kod odlučivanja u Vijeću sigurnosti o poduzimanju oružanih intervencija, pa bile one uzrokovane i humanitarnim razlozima, države ne nastupaju principijelno, već u praksi uvijek gledaju i svoje strateške i druge interese. Tek kada ti interesi koincidiraju s humanitarnom katastrofom, RtoP načelo – točnije, njegov aspekt “reakcije” – biva primijenjeno.

Ključne riječi: odgovornost pružanja zaštite; Libija; Sirija; Vijeće sigurnosti; intervencija

Puni tekst: http://hrcak.srce.hr/189807

Stranice: 783-814


Copyright (C) 2018 - Pravni Fakultet u Zagrebu, Sva prava pridržana