Prof. dr. sc. Mihajlo Dika
U okviru aktualnog preispitivanja granica i potreba, pa i nužnosti dejudicijalizacije građanskopravne zaštite koje se odvija na zakonodavnom, stručnom i znanstvenom planu u Republici Hrvatskoj, poseban problem predstavlja razmatranje uloge javnobilježničke službe u tom procesu. S time u vezi, u ovom se radu najprije nastoji istražiti u kojoj su mjeri na javne bilježnike već de lege lata preneseni poslovi iz tradicionalne sudske (u pravilu izvanparnične) nadležnosti te koje su mogućnosti i granice daljenjeg prenošenja tih poslova. Konstatira se da su javni bilježnici uspješno preuzeli na sebe obavljanje niza poslova iz te domene, osobito onih na području nasljednopravnih i ovršnopravnih odnosa. U okviru nastojanja da se identificiraju poslovi koje bi se de lege ferenda moglo (konkurentno sa sudovima) povjeriti javnim bilježnicima, dolazi se, polazeći od stava da bi se granice takve dejudicijalizacije nalazile u disponibilnosti odnosa o kojima je riječ te u pravnopolitičkoj ocjeni postojanja javnog interesa da se rješavanje pravnih stvari u vezi s tim odnosima rezervira za državna tijela, do zaključka da bi to u načelu mogla biti provedba postupaka radi sporazumnih razvoda brakova, izvanparničnog osiguranja dokaza, izvanparničnog uređenja odnosa između suvlasnika, uključujući i razvrgnuća njihovih zajednica, uređenja međa, dobrovljnih prodaja itd. U vezi s time naglašava se potreba donošenja hrvatskog Zakona o izvanparničnom postupku, kojim bi se na odgovarajući način, između ostaloga, uredile sudska i eventualno javnobilježnička procedura u rješavanju naznačenih izvanparničnih stvari. Prigodom razmatranja koncilijacijske dimenzije u obavljanju klasičnih javnobilježničkih poslova kao alternativne metode rješavanja pravnih stvari i time kao jednog od načina dejudicijalizacije njihova rješavanja, konstatira se da se ona očituje kao javnobilježnička preventivna koncilijacijska funkcija, kao javnobilježnička adhezijska koncilijacijska funkcija te kao javnobilježnička konzilijarno-monitorna funkcija kao javnobilježnička koncilijacijska funkcija stricto sensu, koje, međutim, ne izlaze izvan okvira obavljanja standardnih javnobilježničkih poslova. U vezi s mogućnostima i potrebom proširenja uloge javnobilježničke službe u obavljanje izmiriteljskih poslova, sugerira se nužnost opreznog pristupanja tom problemu, osobito s aspekta posljedica koje bi na obavljanje djelatnosti te službe mogao imati tzv. izmiriteljski inkompatibilitet.
Ključne riječi: dejudicijalizacija, izvanparnična jurisdikcija, javni bilježnik, mirenje.
Cijeli tekst dostupan na