U članku se raspravlja o dvjema tehnikama koje arbitražu čine učinkovitijom te smanjuju njezine troškove, ali i usmjeravaju arbitre i stranke na zajedničko aktivno ostvarivanje nagodbe. Te tehnike su arbitraža na temelju konačne ponude (“final offer” arbitration, “baseball” arbitration) te arbitraža na temelju zapečaćene ponude (“sealed
offer” arbitration).
U prvome dijelu članka definira se arbitraža na temelju konačne ponude te se navode argumenti u korist i protiv takve tehnike, a definira se i uloga arbitra u toj vrsti postupka. Uz to, predstavlja se i nekoliko vrsta arbitraže na temelju konačne ponude: arbitraža problem po problem (issue-by-issue), paket (package), dvostruka ponuda (dual offer), arbitraža u više krugova (multi-round), arbitraža s određenjem kazne (with the stipulation of a penalty), arbitraža putem nezavisnog utvrđivanja činjenica (with the use of an independent fact-finder) i, konačno, arbitraža s ciljem izračunavanja visine dosuđenoga (for purposes of quantification). Također, naznačuju se i područja u kojima bi se ta tehnika mogla koristiti - jednostavni novčani sporovi te faza izračunavanja visine dosuđenoga nakon utvrđenja osnovanosti zahtjeva.
Drugi dio članka odnosi se na arbitražu temeljenu na zapečaćenoj ponudi, koja se definira te se iznose njezine prednosti i mane. Uz to, objašnjava se razvoj ove tehnike u engleskom pravu.
Zaključuje se kako navedene tehnike služe arbitraži na mnogo načina – povećavaju učinkovitost, pojeftinjuju je te potiču postizanje nagodbe između stranaka.

Ključne riječi
međunarodna arbitraža; vrijeme i trošak arbitraže; arbitraža na temelju konačne ponude; arbitraža na temelju zapečaćene ponude

 

Puni tekst članka dostupan na