a) Dana 14. listopada 2009. godine je Komisija Europske unije izradila prijedlog Uredbe koja bi unificirala nasljedno pravo i postupak u stvarima nasljeđivanja te bi predvidjela uvođenje obvezujuće potvrde o nasljeđivanju u sve države članice.
b) Zahtjev mogu podnijeti nasljednici, legati, izvršitelji oporuke i strani upravitelji, ne i vjerovnici koji žele ovrhu nad nasljedstvom.
c) Sadržaj i oblik potvrde određeni su detaljno u članku 41. st. 2. Prijedloga. Upućivanje bi trebalo prijevod učiniti nepotrebnim.
d) Za nadležnost i mjerodavno pravo vrijedi isto. Država članica u kojoj je ostavitelj uobičajeno boravio kada je umro, nadležna je za sva pitanja nasljednog prava, ona izdaje potvrdu o nasljeđivanju te se njeno pravo primjenjuje. Ostavitelj može izabrati i svoje domovinsko pravo.
e) Što se smatra uobičajenim boravištem, nije definirano. Sudskom praksom Suda EU ne postiže se pravna sigurnost jer Sud prepušta sudovima država članica određivanje pojma za svaki konkretan slučaj uzimajući u obzir sve okolnosti.
f) Ako ostavitelj nije živio u Europskoj uniji, ali ostavina leži u jednoj od država članica, prema nesretnom djelovanju rezidualne nadležnosti bit će ta država članica nadležna. Komplicirana ljestvičasta konstrukcija čl. 6. Prijedloga bi trebala ukinuti izreku tot hereditates quot res te garantirati jedinstvo ostavine.
g) Pri razmatranju zahtjeva za izdavanje Europske potvrde o nasljeđivanju može doći do prethodnih pitanja i problema kvalifikacije. Kod prvog će u interesu ubrzanja doći do nezavisnog vezanja, a kod drugog će biti izraženi strani pravni pojmovi koji se pojavljuju u nasljednom statutu te treba izbjegavati harmonizaciju s pravnim pojmovima države članice koja izdaje potvrdu.

Ključne riječi
međunarodno nasljedno pravo; Europska potvrda o nasljeđivanju; nadležnost; mjerodavno pravo

 

Puni tekst članka dostupan na