Stipulatio je temeljni ugovor rimskog prava iz kojeg je stvoren niz pravila šireg značenja koja se i danas primjenjuju na području obveznog prava. Izvorno strogo formalni i apstraktni ugovor, stipulacija je već tijekom klasičnog razdoblja doživjela određene modifikacije, međutim, zbog sumnji na interpolacije, postoje dvojbe glede njihova dosega. Problem koji je predmet ovog rada jest odnos klasičnih pravnika, kao i kasnije Justinijana, prema zahtjevu za postojanjem vremenskog jedinstva izjava stranaka, unitas actus, kao i uloga ovog zahtjeva kod sklapanja ugovora inter praesentes. Analizom sačuvanih tekstova istaknuto je da je s popuštanjem formalizma i stavljanjem naglaska na suglasje stranaka oslabljen i zahtjev za jedinstvom akta te su dopuštanjem intervala između pitanja i odgovora odvojeni vremenski i prostorni element stipulacije, čime je istodobno i izmijenjena narav sklapanja ugovora među prisutnima.

Ključne riječi
stipulatio; sklapanje ugovora; unitas actus; inter praesentes; rimsko pravo

 

Puni tekst dostupan na