Tema rada je analiza mogućih uzroka različitih rezultata dviju ustavnih konvencija – američke federalne konvencije održane u Philadelphiji 1787. i Konvencije o budućnosti Europe održane u Bruxellesu 2002-2003. – što se tiče sukoba između velikih i malih država, koji je prema mišljenju autora bio središnji međudržavni sukob u obje konvencije. Taj je sukob bio relevantan u Philadelphiji u rješavanju pitanja koja su se odnosila na predstavništvo i glasačku snagu država u Kongresu te nekim drugim institucionalnim pitanjima (elektorski kolegij, veto na zakone država, ovlasti Senata, ovlast amandmana na Ustav), a u Europskoj konvenciji sukob se odvijao po sličnim pitanjima glasačke snage država i sastavu ili vođenju određenih tijela (Komisija, Europsko vijeće). Male su države u Philadelphijskoj konvenciji postigle uspjeh u obrani načela jednakosti država naročito putem jednakosti u Senatu, a postigle su i neke druge važne pobjede. Taj njihov uspjeh u procesu „uvjeravanja i pogađanja“ bio je rezultat prvenstveno četiriju međusobno povezanih čimbenika: povoljnih poslovničkih uvjeta odlučivanja (glasovanje putem država), glasačke snage malih država i njihove povezanosti i čvrstoće tijekom čitave Konvencije, njihove nepopustljive pregovaračke pozicije glede načela jednakosti država i vjerodostojnosti njihovih prijetnji da neće ratificirati Ustav pod uvjetima koje su željele nametnuti velike države. Analizirajući sukob između velikih i malih država u Europskoj konvenciji očito je prema mišljenju autora da je pozicija malih država bila institucionalno slabija (predstavnici država bili su u manjini u sastavu Konvencije jer su činili samo jednu od nekoliko njenih instituciuonalnih sastavnica; većinu malih država činile su pristupne države koje nisu imale pravo dovoditi u pitanje 'konsenzus' Konvencije) i proceduralno slabija (poslovničke odredbe o radu konvencije bile su im nesklone, jer su bile nametnute od Predsjedništva konvencije u kojem su dominirale velike države; glasovanje koje bi moglo demonstrirati njihovu potencijalnu snagu bilo je zabranjeno). Konačno, što je vrlo značajno, male države nisu bile dovoljno složne i ujedinjene u ostvarivanju svojih ciljeva, nisu bile čvrste u obrani načela koja su deklarirale na početku Konvencije i na kraju nisu koristile uvjerljive prijetnje, kao što su to činile male države u Philadelphiji. To su fundamentalni uzroci neuspjeha malih država u Europskoj konvenciji da osiguraju institucionalna rješenja za koja su se zalagale.

Ključne riječi: ustavotvorstvo; Philadelphijska konvencija; Konvencija o budućnosti Europe; velike i male države

 

 

Puni tekst dostupan na