Cilj europske integracije je, između ostalog, stvoriti „Prostor slobode, sigurnosti i pravde“ prema članku 67. UFEU. U ovome članku daje se odgovor na pitanje što se unutar građanskog prava treba smatrati „prostorom pravde“ obzirom da u tom području još nema konkretnog propisa, a članak 81. UFEU samo potiče pravosudnu suradnju u „građanskim stvarima s prekograničnim obilježjem“, a ne i stvaranje jedinstvenog europskog prava. Koncept prava, ili bolje pravde, da je sporazum temelj pravnog odnosa, poistovjećuje se sa Savignyjevim konceptom iz međunarodnog privatnog prava: svaki pravni odnos se unutar Unije treba prosuđivati prema istom materijalnom pravu, neovisno koji sud je nadležan. Kada jednom nastane neka pravna posljedica, bilo registarcijom ili sudskom odlukom, treba se priznati u cijeloj Uniji.
Slično kao jedinstveno europsko tržište, i prostor pravde će biti od značaja za države članice, ali će imati važnost i prema trećim državama. U članku se iznosi postupan razvoj zajedničkih pravila za takve vanjske odnose. Konsolidacija takve zajedničke perspektive u području međunarodne nadležnosti, koja je neovisna od pojedinačnih država članica, može se pripisati sudskim odlukama koje će zakonodavstvo slijediti. Što se tiče mjerodavnog prava, donošenje kolizijskih pravila s jedinstvenim poljem primjene ovisi o prethodnom dogovoru između država članica.
Izrada nacrta za prostor pravde prema članku 65. UEZ, sadašnjem članku 81. UFEU, svakako ukazuje na nedostatak sljedeće konstrukcije: uvjet jednoglasnosti u Vijeću za pitanja međunarodnog obiteljskog prava te suženo djelovanje za države članice Dansku, Irsku i Ujedinjeno Kraljevstvo dopuštaju Europu à la carte koja nije u skladu s temeljima europske integracije. Pitanje u kojoj mjeri drugi instituti ugovora, kao državljanstvo unije, tržišne slobode ili druga načela koja se odnose na ovlasti mogu pomoći, ostaje otvoreno.
Nije se promijenila samo funkcija međunarodnog privatnog prava prema van naspram trećih država, već i unutar Unije. Tamo gdje su prije same države bile gospodari međunarodnog privatnog prava s ciljem zaštite vlastitih institucija od ograničenja izvana, sada Unija preuzima tu ulogu prema trećim državama. Unutar Unije je to dovelo do raskola između zakonodavca međunarodnog privatnog prva i materijalnog prava. Time je zakonodavac kolizijskih normi od sudionika međunarodnog natjecanja između pravnih poredaka postao sudac u natjecanju unutar Zajednice.

 

Ključne riječi: prostor pravde; vanjski odnosi; pravosudna suradnja u građanskim i drugim politikama EU; međunarodno privatno pravo

 

Puni tekst dostupan na