U radu se nastoje izložiti bitne odrednice instituta prorogacije mjesne nadležnosti u hrvatskom pravu nakon izmjena i dopuna njegovog uređenja Novelom Zakona o parničnom postupku uz 2003. Pritom se odvojeno razmatraju tzv. eksplicitna prorogacija mjesne nadležnosti od tzv. prešutne prorogacije te nadležnosti. U okviru dionice o tzv. ekplicitnoj prorogaciji mjesne nadležnosti definiraju se pretpostavke valjanosti takve prorogacije (granice prorogabilnosti, problem stvarna nadležnost prorogiranog suda, forma i predmet sporazuma o prorogaciji), zatim se istražuju modaliteti pozivanja na ugovor o prorogaciji tijekom postupka, nastoje se odrediti učinci ugovora o prorogaciji te odgovoriti na pitanje o njegovoj pravnoj prirodi. U dionici o tzv. prešutnoj prorogaciji mjesne nadležnosti obrađuju se pretpostavke, modaliteti i učinci utemeljenja mjesne nadležnosti takvom prorogacijom. Zaključno se, povezano s uvodnim konstatacijama o tome, naglašava potreba daljnjeg približavanja instituta prorogacijskog sporazuma i ugovora o arbitraži.

Ključne riječi
prorogacija; mjesna nadležnost

 

Puni tekst članka dostupan na