Mr. sc. Marija Pospišil
Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu zbog onečišćenja pogonskim uljem iz 2001. godine, (Bunker konvencija), donesena na DiplomatskojkonferencijiodržanojuLondonuod19. do 23. ožujka 2001. godineusklopu Međunarodnepomorskeorganizacije (IMO) s namjerom osiguravanja adekvatne, brze i efikasne naknade osobama koje trpe štete od onečišćenja mora pogonskim gorivom, stupa na snagu 21. studenoga 2008. godine.
Stupanjem na snagu Bunker konvencije koja regulira pitanje odgovornosti i naknade štete zbog onečišćenja mora pogonskim gorivom, unaprjeđuje se i zaokružuje sustav međunarodnopravne regulacije građanske odgovornosti za štete zbog onečišćenja mora uljem koja je započeta donošenjem Međunarodne konvencije o građanskoj odgovornosti za štete zbog onečišćenja mora uljem iz 1969. godine (CLC 1969.) i Međunarodnom konvencijom o osnivanju Međunarodnog fonda za naknadu štete zbog onečišćenja mora uljem iz 1971. godine (IOPC Fond 1971.), a nastavljena izmjenama navedenih Konvencija donošenjem Protokola iz 1992. godine te Protokola o osnivanju dopunskog fonda 2003. godine, kao i donošenjem Međunarodne konvencije o odgovornosti i naknadi štete u svezi prijevoza opasnih i štetnih tvari iz 1996. godine (HNS), kojom su obuhvaćene određene vrste ulja koja nisu uključena u CLC sustav odgovornosti.
U radu se analiziraju bitne značajke Bunker konvencije o odgovornosti za štete zbog onečišćenja mora pogonskim gorivom u usporedbi s CLC sustavom odgovornosti za štete zbog onečišćenja mora uljem koje se prevozi kao teret, s posebnim osvrtom na pitanja vezana za obvezno osiguranje odgovornosti vlasnika broda i pravo na izravnu tužbu prema osiguratelju kao i pitanja u svezi certifikacije brodova u skladu s Bunker konvencijom.
Ključne riječi: onečišćenje mora pogonskim gorivom, obvezno osiguranje, izravna tužba.
Puni tekst članka dostupan je na