Mr. Sc. Ivana Vukorepa, asistentica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Trg maršala Tita 14, Zagreb
Osnovna tema ovog članka su ovlasti odvjetnika u obavljanju odvjetničkog poziva u drugoj državi. Naime, odvjetnici, kao predstavnici jedne od slobodnih profesija, dugo su vremena bili prostorno poprilično ograničeni u svojem djelovanju.
Međutim, postepena globalizacija, a posebice stvaranje jedinstvenog tržišta unutar EU utjecali su na liberalizaciju tržišta pružanja pravnih usluga. Slobode kretanja kapitala, pružanja usluga i poslovnog nastana kao i sloboda kretanja radnika snažno su i ustrajno poticali sve aspekte slobode kretanja odvjetnika. Pri tome su važna dva faktora: zaštita prava klijenata i zaštita prava odvjetnika. Odvjetnici kao ključne osobe u zaštiti prava svojih nalogodavaca moraju imati mogućnost zaštite njihovih prava gdjegod oni njihovu pomoć zatraže. Naravno, to ne bi smjelo negativno utjecati na razinu kvalitete pružene pravne pomoći. Osim toga, i samim odvjetnicima treba omogućiti da unutar EU ostvaruju temeljna prava čovjeka koja uključuju pravo svake osobe da slobodno traži zaposlenje te ostvaruje pravo na slobodu poslovnog nastana i pružanja usluga u bilo kojoj državi članici.
Obzirom da je Republika Hrvatska aktivni sudionik procesa stabilizacije i pridruživanja sa željom da postane punopravni član EU, cilj ovog rada je predviđanje nužnih promjena u hrvatskom odvjetništvu. Autorica u radu upućuje na njihovu dinamiku i sadržaj.
U prvom dijelu autorica iznosi trenutno stanje u hrvatskom odvjetništvu, s posebnim osvrtom na mogućnosti stranih odvjetnika u pružanju pravne pomoći na teritoriju Republike Hrvatske. Pri tome se nužno razmatraju obaveze koje je Hrvatska preuzela članstvom u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.
Drugi dio članka prikazuje razvoj primarnog i sekundarnog prava EU u području slobode kretanja odvjetnika. Posebna pažnja je posvećena Direktivi o pružanju usluga (Dir. 77/249/EEC), Direktivi o priznavanju visokoškolskih diploma (Dir. 89/48/EEC) i Direktivi o poslovnom nastanu (Dir. 98/5/EC) te najvažnijoj sudskoj praksi Europskog suda pravde.
U trećem dijelu autorica razmatra relevantne odredbe Sporazuma o stabilizaciji pridruživanju i uspoređuje ih sa odredbama slovenskog Europskog sporazuma. Također, izlaže kako je Slovenija riješila problem stranih odvjetnika za vrijeme dok je bila država kandidatkinja i kako je taj režim morala promijeniti (kao i sve druge nove države članice) stupanjem u punopravno članstvo EU.
Na kraju, u općoj dvojbi da li odmah usklađivati sa pravnom stečevinom EU ili čekati punopravno članstvo Hrvatske u EU, autorica iznosi moguće modele i predlaže rješenja.
Ključne riječi: odvjetnici, pružanje pravne pomoći, sloboda kretanja odvjetnika, strukovna oznaka države porijekla, strukovna oznaka države domaćina, EU.