Dr. sc. Branko Vukmir


Otkad su prihvaćene kao instrument međunarodnih trgovačkih poslova, bankarske garancije na poziv nailazile su na otpor onih koji su bili najviše izloženi rizicima povezanim s njihovim izdavanjem. Razlozi za te otpore bili su tome što su banke morale bez pogovora platiti iznos iz garancije na jednostavni poziv korisnika, bez obzira na opravdanost njegovih zahtjeva. Jedini opravdani razlog za neplaćanje bila je dokazana prevara, ali ne i ostali razlozi i činjenice iz temeljnog posla. Kao posljedica tih otpora, Međunarodna trgovačka komora u Parizu izdala je 1978. godine Ujednačena pravila za ugovorne garancije. Cilj Pravila bio je izmijeniti trgovačku praksu neopozivog plaćanja na prvi poziv i zamijeniti je plaćanjem na temelju arbitražne ili sudske presude. Taj pokušaj nije uspio i praksa nije nikada prihvatila ta pravila. Ipak, pokušaji slabljenja garancija na poziv nisu prestali. Posljednjih dvadesetak godina došlo je do nekoliko arbitražnih odluka koje su stale na stajalište da se korisnicima ne bi smjelo dopustiti da pozivaju bankarske garancije na plaćanje počevši od časa kad započne arbitražni postupak između nalogodavatelja i korisnika. Tim su se odlukama pridružili i neki autori, koji podupiru to stajalište. Autor ovog članka smatra da ne postoji opravdanje za takvo stajalište, budući da su garancije na poziv dane korisnicima kao osiguranje za njihove troškove i štete nastale kao posljedica radnji nalogodavatelja, bez obzira na vrijeme kad ih ovi odluče pozvati na plaćanje.

Ključne riječi: bankarske garancije na poziv, Ujednačena pravila za ugovorne garancije, arbitraža