Kristína Ježová: “The Right to Disconnect in the European Union: Why Personal Scope Matters”
The Right to Disconnect in the European Union: Why Personal Scope Matters
Mgr. et Mgr. Kristína Ježová, PhD Candidate at the Department of Labour Law and Social Security Law, Comenius University in Bratislava, Faculty of Law, Šafárikovo nám. č. 6, P.O.BOX 313, 810 00 Bratislava, Slovakia; kristina.jezova@flaw.uniba.sk; ORCID ID: orcid.org/0009-0009-9919-6288
Summary
Digitalisation has changed the organisation of work and enabled employees to remain connected regardless of their physical location. While this development increases flexibility, it also blurs the boundary between working time and private life. The right to disconnect has emerged as a legal response to this phenomenon, but it is not yet regulated by EU law. In the absence of a harmonised framework, Member States have adopted different models, some of which limit the right to telework, employer size or workplace-level arrangements. This paper analyses the personal scope of the right to disconnect in selected national legal systems. It argues that the right should be linked to exposure to work-related digital communication outside working time, rather than to formal criteria. The paper also considers the equality dimension of constant availability and proposes a future EU framework.
Key words: right to disconnect; personal scope; EU labour law; work-life balance; equality
DOI: https://doi.org/10.3935/zpfz.76.2.5
Hrčak ID: 349599
URI: https://hrcak.srce.hr/349599
Pages: 311-338
________________________________________________________________________________________________________
Pravo na isključivanje u Europskoj uniji: Zašto je važno osobno područje primjene
Mgr. et Mgr. Kristína Ježová, doktorandica Pravnog fakulteta Comenius Sveučilišta u Bratislavi, Šafárikovo nám. č. 6, P.O.BOX 313, 810 00 Bratislava, Slovačka; kristina.jezova@flaw.uniba.sk; ORCID ID: orcid.org/0009-0009-9919-6288
Sažetak
Digitalizacija je promijenila organizaciju rada i omogućila zaposlenicima da ostanu povezani s poslom neovisno o svojoj fizičkoj lokaciji. Digitalni alati omogućuju bržu komunikaciju i fleksibilnije oblike rada, ali istodobno slabe granicu između radnog vremena i privatnog života. Posljedično, zaposlenici mogu ostati izloženi poslovnim e-porukama, porukama, pozivima ili obavijestima čak i tijekom razdoblja koja formalno predstavljaju vrijeme odmora. Pravo na isključivanje pojavilo se kao pravni odgovor na takav razvoj događaja. Njegova se funkcija ne svodi samo na sprječavanje prekomjernog radnog vremena, već ono štiti i kvalitetu odmora te ravnotežu između poslovnog i privatnog života.
Pravo Europske unije još uvijek ne sadržava izričito i obvezujuće pravo na isključivanje. Postojeća pravila o radnom vremenu te sigurnosti i zdravlju na radu štite zaposlenike samo neizravno i ne obuhvaćaju u potpunosti kvalitativno narušavanje odmora uzrokovano stalnom digitalnom dostupnošću. U nedostatku usklađenog pravnog okvira Europske unije, države članice usvojile su različite pristupe. Neki modeli pravo na isključivanje vežu ponajprije uz rad na daljinu ili rad od kuće, dok drugi obveze u vezi s pravom na isključivanje vezuju uz veličinu poslodavca ili rješenja uspostavljena na razini radnog mjesta. Širi modeli definiraju to pravo na općenitiji način.
U radu se analizira treba li osobni opseg primjene prava na isključivanje određivati prema formalnim kriterijima, poput mjesta rada, vrste rada ili veličine poslodavca, ili bi on trebao biti šire postavljen. Zastupa se stajalište da takvi formalni kriteriji mogu biti korisni pri oblikovanju praktičnih modaliteta ostvarivanja prava, ali da ne bi trebali određivati samo postojanje toga prava. Odlučujući kriterij trebao bi biti funkcionalne naravi, odnosno izloženost poslovnoj digitalnoj komunikaciji izvan radnog vremena.
U radu se također ističe dimenzija jednakosti povezana sa stalnom dostupnošću. Komunikacija izvan radnog vremena može različito utjecati na zaposlenike, ovisno o njihovim obvezama skrbi, spolu ili položaju na tržištu rada. Preusko određen osobni opseg primjene prava mogao bi stoga produbiti postojeće nejednakosti i ostaviti radnike koji su izloženi usporedivim rizicima bez jednake pravne zaštite.
Ključne riječi: pravo na isključivanje; osobni opseg primjene; radno pravo Europske unije; ravnoteža između poslovnog i privatnog života; jednakost
DOI: https://doi.org/10.3935/zpfz.76.2.5
Hrčak ID: 349599
URI: https://hrcak.srce.hr/349599
Stranice: 311-338